Nostalgija ili nešto tome slično
Prošlo je skoro godinu dana od zadnjeg posta, točnije 10 mjeseci i 28 dana, a život autorice ovog bloga se okrenuo naopačke, ni na bolje ni na gore, samo drukčije. Jaaako drukčije. Ne znam točno iz kojeg razloga mi je došla potreba da napišem ovaj post, ali osjećaji nikad ne mogu bit pogrešni, pa evo što ja sad osjećam...
Dakle, odlazak iz rodnog grada i sigurnosti roditeljskog doma u početku su bili ogroman šok i opterećenje koje je rezultiralo padom samopouzdanja i ponovnim preispitivanjem same sebe. Pitanja tipa "Tko sam u biti ja?", "Dali je moja osobnost određena krugom ljudi među kojima se krećem i srodno s tim je podložna konstantnim promjenama ili je možda ona stalna, ali nikad do kraja otkrivena, otkrivam je svakim novim danom i raznim situacijama koje iskušavaju koje su krajnje granice nečije unutarnje snage" su se često vrzmala po ovoj mladoj glavi. Izgubljeno je tu mnogo živaca pri pokušajima prilagođavanja novoj sredini, pri pronalaženju atmosfere u kojoj se osjećam ugodno, pri pokušajima shvaćanja kako funkcionira i kako bi trebao funkcionirati naš obrazovni sustav u koji se svi mi toliko uzdamo jer nam daje nepovratnu kartu za budućnost. I na kraju svog tog mozganja došla sam do samo jednog najjedostavnijeg zaključka, a to je da se ne treba zamarati neporebnim stvarima kao što su prošlost i budućnost, nego uživat u svakom momentu koji nam se pruži jer ono što je bilo se ne može vratit, a ono što će biti ovisi o našim postupcima sada i nepredvidivo je.
Uhvati me ponekad nostalgija za Dubrovnikom, za Orlandom, a u biti se ne želim vratiti dolje u sadašnjost, već se poželim vratiti dolje u prošlost i ponovo biti dio volontera Orlanda, dio jedine prave veze koju sam imala i koja mi sad toliko nedostaje, dio mlade generacije koja nosi snagu nade sutrašnjeg dana.
Nisam u međuvremenu prestala škljocat fotoaparatom, nego sam nastavila zabilježavat trenutke kojih ću se jednog dana rado sjećat, pa evo nekoliko fotki ljudi koji su mi ovaj prijelaz učinili lakšim i pomogli mi da shvatim neke stvari:
IvOnA i kArLa
kiKi
NE DA MI SE !!!!!!!!!
Rouge voli svoju fuji-polumašinu.
Rouge voli fotografirat.
Rouge ne voli kad joj nadobudni tinejdžeri zabiju fuji-polumašinu u stražnji dio lubanje.
Rouge voli plesat na koncertima.
Rouge ne voli plesat brinući se hoće li joj netko otrgnut fuji-polumašinu i izgazit je (ili bilo kakva verzija takvog događaja)
Rouge više neće slikavat koncerte.
Rouge razmišlja da izbriše blog.
Rouge će zadržat dosadašnje dokazne materijale protiv određenih forumaša
Rouge kaže: Zbogom ljudi
FIGLI DI MADRE IGNOTA!!!
Preplesno, Prezarazno, PrePinkPanter, PreAlanFordovski, Pretalijanski, Predobroooooooo.
Neću o tome kad sam u klub došla i bla,bla, pošli bi u dugo i široko. Nije bitno da pričam kako je prošla tonska (1.5 sat
), o čemu smo pričali s momcima, što su jeli i bla,bla. Ono što je bitno je da je na kraju iscrpljujućeg dana došla još još više iscrpljujuća večer, što je kad pogledaš- odlično, jer tijelo tijekom jače fizičke aktivnosti(
) luči endorfin-olitiliga hormon sreće, koji te opušta, smiruje, i čini sretnim. Ugl, bijah vrlo sretna sinoć A i slikavala sam nešto....pa efo:
Les reves des homes
Djeca žive sreću, a sanjaju budućnost.
Odrasli žive budućnost, a sanjaju prošlost.
Stari žive prošlost, a sanjaju sreću.
Zadnji dan srednje škole 
Tako znači, gotovo je. Nema više sjedenja u klupama, prepisivanja s klupe, zalijevanja ploče uljem prije testa iz matematike, gluposti koje se rade u srednjoj....
Sad ide Život, problemi, manji, veći, bilo to plaćanje računa, nemogućnost pronalaska posla, u svakom slučaju-problemi.....ovo nam je bila zadnja prilika za ispuhat se.
(znam da nije, ali mi se to sad tako čini)
a sve je tako nestvarno, nikako apsorbirat realne činjenice....ono, znam ih....ali mi još nisu došle do glave.
ugl. evo nekih od masu slika koje sam opalila jučer. Neke su razreda, neke s livadice....bilo je svega ne da mi se razvrstavat, pa evo sve na hrpu.
Etui Etui Soniczoil
Saturday Night Fever - DJ Štampa, DJ Lane i DJ Sardy
ovaj put bez komentara.....slike govore same za sebe
